Stay in your head and you are dead

Stay in your head and you are dead

Imao sam idealno i bezbrižno djetinjstvo.

Roditelji su jutrom odlazili na posao i rano popodne se vraćali, a mi smo djeca imali svo vrijeme svijeta za igru prije i poslije škole. Nismo imali previše, ali smo nekako znali uživati u tome kao da imamo sve na svijetu.

Do srednje škole sam već proputovao veći dio bivše države i Europe, kao tamburaš u folklornom sastavu “Ivan Mladen”. Svaka je turneja bila avantura za sebe, sa dogodovštinama koje smo prepričavali godinama.

Upisao sam matematičku gimnaziju MIOC, jednu od boljih srednjih škola u Zagrebu i po prvi puta ozbiljnije započeo svoje putovanje učenja – na kojem sam dan danas, možda i više nego ikada prije.

Cijelo to razdoblje života do srednje škole bilo je bitno više protkano emocijama, a manje razumom – život se kreirao bez bilo kakvog osjećaja kontrole s moje strane.

U srednjoj se školi taj omjer polako počeo mijenjati u smjeru razvijanja analitičkog uma, jer sam u jednom trenutku imao 5 različitih vrsta matematike, a i činjenica da smo bili jedini “muški” razred u povijesti škole, dala je svoj doprinos tome.

Odlazak u bivšu JNA i godina dana prisilnog “odrastanja”, izgurala je emocije iz prvog plana. Bilo je ključno opstati i izboriti se za svoje mjesto u vojnoj jedinici među nepoznatim ljudima, s kojima sam kroz to iskustvo stvorio doživotna prijateljstva.

Usljedio je rat koji nam je svima ukrao najbolje godine. Nismo imali izbora.

Nakon fakulteta sam kratko radio u međunarodnoj korporaciji i nakon toga pokrenuo svoj prvi biznis. 

Glava je grčevito razmišljala kako zaraditi prvi novac i kako opstati na tržištu o kojem nisam imao pojma – bez potrebnih poslovnih znanja, koja sam skupo plaćao i stjecao po putu, uglavnom kroz vlastite greške i neprovjerene pretpostavke.

Imao sam razdoblje u kojima sam se vratio emocijama i srcu, kad sam zasnivao obitelj i kad mi se rodila kćer. Ali čak i tada, glava se polako vratila natrag i preuzela glavnu ulogu – jer se trebalo pobrinuti da obitelj ima sve što joj treba, a uz sve to, posao je kontinuirano rastao i bivao sve zahtjevniji.

Da. Glava je bila i ostala centralni dio mog života.

Bolilo me kad su mi bliski ljudi govorili da nemam emocija, da samo razmišljam o novcu, da sam odsutan. Nisam to godinama mogao razumijeti.

Ustvari, nisam razumio samog sebe.

Sve do nedavno.

Kad sam iz neke duboke unutranje potrebe za promjenom krenuo na putovanje osobnog razvoja i ušao u svijet najpoznatijeg osobnog trenera na svijetu – Tony Robbinsa.

U intervencijama koje su se odvijale pred mojim očima iz dana u dan, Tony bi doslovce “rastavio” najveću traumu svog sugovornika i stvorio mu novu i dohvatljivu budućnost.

Nisam znao kako to radi. Ono što sam znao je da svjedočim najvećim osobnim transformacijama i da kroz povezanost sa ljudima oko sebe, prolazim sve te emocije baš u tom trenutku.

Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim i savladam osnovne koncepte osobne transformacije i smatram to jednim od najvećih poklona u svom životu.

No, tek sam neki dan u razgovoru sa jednim od dragih ljudi u svom životu, shvatio da je Tonyeva “tajna” ustvari u kontrastu i balansu između glave i srca.

Postoje dva energetska “satelita” koja kruže oko nas i snažno utječu na kvalitetu našeg života – glava i srce.

Tony kaže: “Ako ostaneš u svojoj glavi, mrtav si!” 

Ništa ne možemo samo s glavom. I ništa ne možemo bez srca. Možemo stvarati “na mišiće”, ali ostaje ona ogromna praznina u nama, koju ništa ne može ispuniti, bez obzira na materijalno koje nas okružuje u izobilju.

Kvaliteta emocija određuje kvalitetu našeg života, a ono što je još bitnije, emocija je ključna za stvaranje života kakvog želimo.

Ali točnije je da ništa ne možemo bez balansa glave i srca – bez balansa misli i emocije.

U svakoj od intervencija, Tony nevjerojatno snažno i direktno ulazi u najveću traumu osobe preko puta sebe. Ili kako bi moj prijatelj rekao: “Oštro, s ljubavlju!”

Postoji realna i velika opasnost da osoba doslovce skrene s puta i “pukne” u tom procesu, jer su traume prevelike i potiskivane godinama, a bol neizdrživa.

Ali gotovo nepogrešivo, Tony pronalazi način i put da zadrži osobu u procesu, sve do samog kraja.

Ključan je njegov kontrast i balans između glave i srca, između njegovih direktnih riječi koje sugovornika pogađaju u srž boli i traume – i emocije suosjećanja s osobom koja je u procesu i njegove ranjivosti pred tom osobom.

Uvijek nam treba oboje. 

Spoznajući sebe pronalazimo emociju i u najmanjim sitnicama koje nam se svakodnevno događaju i korak po korak stvaramo balans s glavom, koja i dalje kontinuirano “misli”.

Odustajanjem od identiteta “Supermena” koji mora riješiti svaki problem, postajemo ranjivi i puštamo emocije u naš život, da nas izlječe i kažu našem vlastitom Egu (glavi): “U redu je. Znam da je i tebi potrebna pažnja i ljubav. Nije ti bilo lako sa mnom, sve ove godine. Ali, sad sam i ja tu. Dalje ćemo zajedno.”

Blog

Claim your seat

    You can do it tomorrow

    You can do it tomorrow

    There is a saying that if you want to be successful, you have to be willing to do things others don’t want to do. Even though one of my companies was quite successful in EU funding and we have participated and completed 7 EU funded projects, writing down proposals was...

    read more
    Heaven on Earth

    Heaven on Earth

    Iako nisam uspio svesti upotrebu pametnog telefona na minimum, kao što sam planirao, uspjeh mog pokušaja digitalnog minimalizma je činjenica da već 10 mjeseci nisam pročitao ni jednu jedinu vijest.  Kako nisam osoba koja u razgovoru sa svojim prijateljima i...

    read more
    Business lessons from my trip to Argentina

    Business lessons from my trip to Argentina

    My recent trip to Argentina was everything but ordinary. In just two weeks I had a total of 7 flights - went from the southernmost city in the world (Ushuaia), covering over 4.200 km in distance to the amazing Iguazu waterfalls in the north of the country. The name...

    read more